Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Wednesday, March 30, 2011

Dnevnik Petak, 18.06.1993.

11:49h Draga Majo,
Prelistavala sam "Male novine" i pročitala tekst o Palčićima! U meni se opet probudila želja da pjevam u tom dječijem horu (koju sam odavno zakopala u srcu)!
Danas smo u školi imali muzičko (dobila 5) i maternji (pismena vježba- posredni opis lika). Sa 4.časa smo kolektivno "luftali", a 5. i 6. nismo ni imali.
15:59h Sve više i više sam zaluđena Palčićima! Ja znam da moram uspjeti! MORAM pjevati u Palčićima! Ovaj put će biti dug i težak, a ja ga moram proći uzdignute glave (i sa visokim moralom)! Od sada ću da izvještavam o mom daljem radu na tome.
Za početak ću:
1)nazvati "Male novine" i pozvati njihove predstavnike i Palčiće na našu priredbu
2) ako ovaj prvi plan ne upali, biranim riječima saopštiti mami kako bi ona pokušala nešto uraditi

No comments:

Post a Comment