Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, March 12, 2011

Dnevnik Ponedjeljak, 01.09.1992.

DANAS SAM DOBILA PISMO OD MAME! I TO JE PISANO NJENIM RUKOPISOM!!!
Ne znam napamet njegov saržaj, ali ću naučiti. Još smo dobili dvije poruke-jednu preko tete Dane, a drugu preko tete Aide. Naveče je došao XX i rekao da nam može pomoći da izvučemo mamu i majku. Uz to je rekao da će Grbavicu sigurno četnici zapaliti da je ne bismo oslobodili. Malo sam razmišljala o tome- ne vjerujem da bi je mogli zapaliti, to bi bilo ruglo grada! Zaista!
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)