Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Monday, March 21, 2011

Dnevnik Nedjelja, 01.01.1993.

Danas je mami rođendan. Tako bih voljela da joj ga mogu čestitati! Kada bi sve moglo da se vrati samo, samo godinu dana unazad! Sinoć sam legla oko pola dva. Ne znam tačno kada sam se probudila. Vani je bio tanki sniježni pokrivač. Ova zima je stravično hladna. Temperatura je stalno ispod 0 stepeni Celzijusa, a nekada se u jutarnjims atima kreće i do -20 stepeni. Doručkovala sam eurokrem i kiflice. Htjela sam dati čestitke Merisi i Nermi, ali ih nije bilo kod kuće. Izašla sam sa Ivanom R, Selmom i Azrom. Došle su i Anisa i Ivana F. XXXXX mi ej čestitao NG. Za ručak su bili supa i takozvana PIZZA. Malo sam slušala Djeca pjevaju hitove na radiju (koji je sada priključen na akumulator).Dovezli su nam drva za loženje. Cijeli dan sam tužna.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)