Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, March 26, 2011

Dnevnik Ponedjeljak, 26.04.1993.

Danas nam je struja došla u 05h ujutro i bila sve do 09:10h. Cijeli dan sam vozila čika Rašin bicikl, a Sabina je vozila role, pa smo se zezale i bilo nam je super. Sudarila sam se sa Dxxxx-om! Dok sam vozila bicikl, Sabina se zakačila za mene, a Igor nam je smetao (i on je bio na biciklu). U jednom trenutku se je izmakao i ja sam se sudarila sa Dxxxx-om. Pao je, ostao bez vazduha, a ja sjela u blato. Na njegovom biciklu je pukla guma. Igor je rekao "Pa sada vam ja ne trebam" i otišao. Užas!
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)