Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, March 12, 2011

Dnevnik Nedjelja, 30.08.1992.

(drugačijim rukopisom) Kao što vidiš, dnevniče, ovim rukopisom ti pišem kada nisam raspoložena. Svaki čovjek treba da ima svoja prava. Neke porodice, odnosno pojedini njihovi članovi mene tretiraju loše. To su uglavnom porodice ratnih profitera. XXX mi je rekla da sam izbjeglica i peta kolona, jer mi je mama na Grbavici. Posebno ne volim XXX i njeno dvoje razmažene djece. Kako se samo ona folira! Obuče majicu bez rukava i isprsi se. Možeš li zamisliti dnevniče, ona obuče plavu majicu i plavi šorc i smeđe cipele sa štiklom!
Jedva čekam kada će se ovo završiti da odem kući i da se ponovo dopisujem sa Silvijom i Kristinom.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)