Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Monday, March 21, 2011

Dnevnik Nedjelja, 10.01.1993.

Danas je Omerov rođendan. Tata nas je, kao poklon za rođendan, poveo u grad! To je prvi put da sam otišla u centar nakon 9 mjeseci!Doručkovali smo maslo, džem i hljeb. Zatim smo krenuli do čika Raše, koji živi u dijelu Koševskog prema Ciglanama, potom smo išli preko brda, pa kroz Ciglane i Kralja Tomislava, prema gradu. Austrijska kućica je izgorila. Zetra tako tužno izgleda! Jadnica! Eh, da mi je sada ići na klizanje! Ciglane su skroz "izbubane" granatama, posebno onaj dio oko nadvožnjaka. Ne postoji gotovo ni jedan čitav stan. Na putu od austrijske kućice do II gimnazije nema niti jednog jedinog drveta! Počeli su sijeći i aleju u Đ.Đakovića. U K.Tomislava je mnogo stanova pogođeno granatama, PAM-ovima i PAT-ovima. Vidjela sam Ninine prozore. Na njima nema stakla, već su na nekima od njih zakucane daske, a na nekima najloni. Sišli smo u Titovu i prošli njom sve do Markala. Tu smo prošli kroz pijacu, pa dalje prema Katedrali i Baš-čaršiji.Vidjela sam Sahat-kulu i Begovu džamiju. Ništa nije kao prije! Bilo je mnogo ljudi na ulici, ali... Nije to ono moje staro Sarajevo! Nema onog svog sjaja koje je imalo prije samo 9 mjeseci! Šetali smo do Sebilja. Bio je potpuno pust. Nije čak bilo ni golubova, koji su se ranije tuda šepurili. Ušli smo u jednu jedinu otvorenu slastičarnu, koja je izgledala kao iz partizanskih filmova- gužva za mjesto, drski kelneri, grozan i jadan kolač. Pojeli smo tzv baklavu(bez oraha) i hurmašicu. Vratili smo se do Katedrale i otišli u Tržnicu, gdje su bile samo dvije tezge. Obišli smo mjesto masakra u V.Miskina. Tu je stajalo cvijeće. Kako samo jedna granata može učiniti toliko zla! U Kamernom teatru je bila izložba, pa smo je pogledali. Vrte mi se slike kroz glavu: izgorena zgrada u K.Tomislava, rupa od granate na munari Begove džamije, prozori bez stakla, tužna izgorena Zetra, Ciglane razorene granataa, ogoljeni park, geleri na Sahat-kuli, Baš-čaršija sa spuštenim kapcima, Banka u Titovoj, opustošena Robna kuća, ljudi u redovima, šverceri na pijaci...Na Markalama gužva- svi gledaju sve, ali niko ništa ne kupuje. "Kauboji" sa markama i poneka sitnica na tezgi. Papak Alemko se uvalio u Sport kod slastičarne Egipat - tamo cijene strahobalne. Vratili smo se istim putem kući. Sve je bilo nekako....
Zaboravila sam reći da smo u gradu sreli generala Jovana Divjaka.
Kada sam došla kući izašla sam sa Nermom i Merisom, sjedili smo na ogradi. Bilo je hladno.
Kod nas je došao čika Rašo. Poklonio je Omeru cedevitu, krekere i knjigu "Djeca triju ulica". Od Merise i Armina je dobio dvije olovke.  Ja sam napravila "specijalitet" od krekera, šlaga i kakaoa.  Ručali smo izljevak od kukuruznog brašna i šnicle od pilećeg nareska (iz konzerve).Rano sam otišla na spavanje.

No comments:

Post a Comment