Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Tuesday, March 15, 2011

Dnevnik Subota, 10.10.1992.

Večeras je agresor bacio granatu u dvorište Dječijeg doma "Ljubica Ivezić", gdje su se djeca igrala. Troje djece je poginulčo, 13 ranjeno, od toga 8 teško. Ta djeca nisu imala ni mamu ni tatu ni svoju kuću, sada su još na njih bacili granatu. Danas sam premještala stvari u ormar, tetka Lela je rekla da ga mogu koristiti. Od večeras spavam na ležaju. Počela sam nositi puštenu kosu sa šnalom.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)