Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Monday, March 14, 2011

Dnevnik Utorak, 15.09.1992.

Danas sam doručkovala peanut butter i ručala tikvenicu. Igrala sam se cijeli dan napolju. Bila sam sa Sanelom, Merisom i Nermom. Ganjale smo se sa lišćem oko čika Mladenovog auta. Bio je miran dan. Bila sam vani sve do petnaest do osam. Vidjela sam ga jutros, kada sam sa Sanelom i Merisom išla do Anisine i Ivanine zgrade. On se igrao sa Dževadinom štakom. Kada sam ja okolo prošla (Merisa i Sanela su prošle ulicom), tako je buljio u mene. Saznala sam da je završio 7.razred. U stvari, možda sam se i "odljubila" od njega? Vrijeme: divno, sunčano i vedro, sa ponekim oblačkom.Odjeća: šarena košulja i trenerka. Frizura: rep. Raspoloženje:super. Želje: da me XXXXX pita da profuramo i da pjevam u Palčićima. Dnevnik vodio Ljubomir Ljubojević. Dežurni u CSB-u: neka žena.

No comments:

Post a Comment