Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, March 26, 2011

Dnevnik 10.04.1993.

DANAS SU DOŠLE MAMA I MAJKA SA GRBAVICE!!!! Tata je meni rekao jutros da će mama doći, ali nekako u to nisam vjerovala. Omeru nismo ništa govorili. Stajala sam ispred haustora kada sam je ugledala kako ide ulicom. Imala je dugu sjedu kosu skupljenu u rep. Zagrlila sam je, ali je sve izgledalo nestvarno. Omer je bio zbunjen i prvo je gledao u nju dugo, a potom ju je zagrlio. Majka je izgledala kao paučak. Poslije su se svi skupili kod tetke Lele da vide mamu. Teta Fahra je donijela krofne. Mama je sa sobom donijela i jednu torbu sa našim stvarima.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)