Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Tuesday, March 15, 2011

Dnevnik Srijeda, 07.10.1992.

Danas me je oko šest probudila pucnjava. Pucalo se na Trgu Pere Kosorića, na Hrasnom brdu, u Ulici Ivana Krndelja. Pucalo se u cijelom Novom sarajevu, ali je ovo bio trougao pakla. Tata i Itet su otišli oko sedam. Pucalo se i na Grbavici. Gorilo je mnogo zgrada u Novom Sarajevu. Ja sam u deset (pošto sam poslušala vijesti) izašla sa Merisom. Htjele smo očistiti haustor, ali nas je čika Salih otjerao. Kupili smo kišnicu. Legla sam oko devet. Tatu naveče drma "klimaks", pa se svađamo. Vrijeme: išovito i hladno. Odjeća: sivi džemper Papin, tregeršlus, Amilina košulja, a vani plava vojna jakna i tene. Frizura:rep. Želja:Palčići. Raspoloženje:fine. Doručak:tzv ajvar i hljeb. Ručak:makaroni sa grahom. Večera: SIR, džem i hljeb.Dnevnik vodio:Senad Hadžifejzović

No comments:

Post a Comment