Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, March 26, 2011

Dnevnik Ponedjeljak, 19.04.1993.

Danas sam čula da ćemo se možda odseliti na Novu Breku! Ovdje smo u čika Mladenovom stanu, koji nam ga je povjerio na čuvanje, ali bismo trebali preseliti u trosoban stan mamine firme. Ali tek sam ovdje stekla prijatelje! Naravno, ovo još uvijek nije sigurno, ali... Da li ću tamo imati tako dobru drugaricu kao što je Merisa, ili onako dragu kao što je Nela? Da li ću tamo imati duhovitu Sanelu, preslatku Ivanu, dragu moju rumenu Ivanu R., šaljivu Aidu, bebastu Nermu, simpatičnu i finu Sabinu? Sigurno ne! Možda će tamo biti dječaka, ali neće biti Dxxxxx. Sigurna sam da se je zaljubio u mene, ali ne želi to da prizna. Niko mi njih neće moći zamijeniti! I zato, sva tužna i nesretna, liježem u krevet. Laku noć!
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)