Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Monday, March 21, 2011

Dnevnik Srijeda, 17.03.1993.

Prije dva dana smo konačno krenuli u školu. Prekjučer i jučer smo imali maternji jezik, matematiku i fiziku.Danas smo imali geografiju i maternji jezik. Razrednica mi je Slavica Baturan. Matematiku predaje Mirjana Bobar (Grobar), fiziku Nusreta Ćeranić, Geografiju Sadžida (ne znam joj prezime). Razrednica predaje maternji jezik. Isti dan se dogodilo nešto nevjerovatno! Primila sam pismo od Silvije iz Zagreba, koje je donio POŠTAR! (ja sam njoj bila poslala poruku preko Crvenog krsta sa novom adresom)
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)