Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Tuesday, March 29, 2011

Dnevnik Četvrtak 06.05.1993.

19:35h Večeras sam se prvi put pravo zaljubila - u Mxxxx! Naprosto ludim. On mi je dao inspiraciju za moj novi roman.  Došla sam kući prije nekih sat vremena i održala Omeru čas engleskog. Jučer se pravo puno pucalo. Granate su padale posvuda. Baš je bilo pakleno. Večeras bi trebala doći struja. Mene jako boli glava, ali šta mogu. Mxxxx je ispred zgrade na ogradi: pjeva, provaljuje i glupira se. To mu je izgleda u krvi. (Iako zna svirati svega tri pjesme, uglavnom Gipsy Kings i neke koje je sam smislio). Jao, upravo su prozviždali snajperski meci pored ograde! Uh! Niko nije povrijeđen. Raja su se sklonila ispod balkona.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)