Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Monday, March 14, 2011

Dnevnik Petak, 18.09.1992.

Danas sam se probudila oko osam sati.Prepisiala sam Omeru pjesme. Tada je na radiju počela Radio-škola (kviz) koji je vodio Rinko Golubović. Poslije toga sam doručkovala-peanut butter i čaj od kamilice. Pomagala sam tetki Leli da raspremi kuću. Oprašila sam staklenu vitrinu, vitrinu gdje je TV i etažer. Na etažeru sam oprašila sve lutkice i ukrase koje je dajo Edo donosio tetki Leli iz Libije, Iraka, Irana i dr. Također sam usisavala. Kada sam izašla napolje, zatekla sam Sanelu kako čisti smeće ispred svog haustora pa sam i njoj pomogla. Onda je ona morala ići da sipa vodu (kod njih u srednjem haustoru je voda bila došla, pa nestala, a u našoj veš-kuhinji je još bilo vode). Voda je došla jutros, a nestala oko jedan. Tada je i Merisa izašla, pa smo igrale Remija i Lore. Onda smo igrali gume. Nevjerovatno-stalno sam bila zadnja i propadala! Kada smo danas Sanela i ja zvale Nermu da igramo gume rekla je "Ne mogu, mama mi ne da da skačem". Kada smo je pitale da nam posudi svoju gumu, rekla je da je izgubila. Ušla sam na ručak za koji su bile supa i sarma od soje. Poslije ručka sam sa Merisom i Ninom igrala Remija. Opet sam bila zadnja. Merisa je otišla na ručak, a Merima je javila da je poginuo sin od tete Mejre na Stupu. Osjećala sam se kao da me je nešto presjeklo. I Sanela i ja smo otišle kući. Kada sam bila na stepenicama, ispred Anelovih vrata, počela sam plakati. Sa Sanelom sam izašla ispred haustora, gdje su bile Amela, Minka, Mirsada i Sabina. Možda je još neko bio, ali nisam primjećivala. Minka me je zagrlila. Ubrzo su i ostali počeli plakati. Ušla sam u kuću i plakala. Sjetila sam se Omerovog druga Eldina Gvožđara koji je neki dan poginuo. Joj, Bože! Kada li će se sve ovo završiti? Zašto nam ovo rade? To su pitanja bez odgovora. Kada sam ponovo izašla, već se bilo smračilo. Svi su bili pred haustorom i plakali. Jedino se budala Avdo smijao. Žao nam je tete Mejre. Jedan njen sin je umro prije dvije godine zbog astme, a sada je izgubila i drugog sina. Čika Mladenu su došli neki gosti da žive sa njim Popila sam čaj od kamilice i vrlo rano legla.

No comments:

Post a Comment