Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Monday, March 14, 2011

Dnevnik Srijeda, 16.09.1992.

Danas je tetki leli rođendan. Igrala sam se skoro cijeli dan gume sa Merisom, Sanelom i Nermom. Predveče je došla i Sabina.Igrale smo se "Ko voli?Ko voli?". Kada sam u osam sati ušla u kuću, proslavljali smo rođendan tetke Lele. Danas se nije pucalo, osim oko osam i petnaest kada su rasprskavajući meci odvalili pred haustor. Vrijeme: odlično! vedro bez oblačka. Odjeća i frizura: kao i jučer. Raspoloženje: super.Želje:kao i jučer. P.S.Danas sam bila kod Anisine i Ivanine zgrade. Prije podne sam šetala sa Nermom i Sanelom sve do okuke. Čak mi je rekao "Ćao!".Nisam ni znala da mene pozdravlja. Kako je sladak izbliza.Super!
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)