Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Tuesday, March 15, 2011

Dnevnik Četvrtak, 22.10.1992.

Danas je došla voda. Ne bismo uopće znali da nam nije pokucala teta Ruža i pitala da li joj možemo posuditi teta Lelin lonac za pranje rublja, koji je ostao kod nas. Veoma smo se obradovali. Dok sam sipala vodu u kantu (veliku crnu) u kuhinji, Adnan je ispustio neki čudan krik. Prepali smo se da se je nešto dogodilo, kad ono-dobili smo TELEFON!!! Nakon 6 i pol mjeseci! Dok smo ručali DOŠLA JE STRUJA! Zar to nije super? Sve tri stvari odjednom: struja, voda i telefon! Crvenu vrpcu je presijekla tetka Lela, zvala je tetu Nuru na Otoci. Zvali smo i daju (razgovarali sa Ljiljanom) i tetku Mirsadu (razgovarali sa Jacom i Ićom). Vrijeme:kišovito. Doručak: hljeb i kakao. Ručak: grah. Večera: biskvit i čaj. Struja:YES Voda YES Telefon YES
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)