Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, March 26, 2011

Dnevnik Četvrtak, 22.04.1993.

21:16h Sjedim u SVOJOJ sobi i pišem dnevnik. Omer mi zvoca na uho i trubi o svojoj simpatiji. Jutros sam ustala oko osam sati. Odmah sam se posvađala sa tatom, jer mi je zadao tonu zadaće. Mama me je jedva nekako smirila. Merisa je došla po mene da idemo stati u red za hljeb. Reda uopće nij ebilo, pa sam brzo došla kući. Doručkovala sam i potom sređivala dnevnik (lijepila slike) Ručali smo makarone i neki mesni specijalitet a la mama Neda. Poslije ručka sam slagala SVOJU ladicu i raspremala SVOJU sobu (zapravo čika Mladenovu koju ja sada koristim, ali samo ja).Čitala sam knjigu. Kada sam je završila, izašla sam sa Merisom. Vani sam bila svega petnaest minuta, jer je došla struja.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)