Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Monday, March 14, 2011

Dnevnik Srijeda, 30.09.1992.

Danas sam dobila poruku od mame preko apotekara iz naše zgrade na Grbavici. Mama i majka su žive i zdrave (koliko je to moguće). Posvađala sam se sa tatom zbog papirića koje smo Omer i ja razbacali po sobi. Na radiju smo čuli kako protjeruju Muslimane i Hrvate sa Grbavice, jer dolaze arkanovci i šešeljovci. Voljela bih da mama može doći. Crtala sam-preslikavala iz Burde. Jučer je Sanela bila kod mene od pola dvanaest do pola tri. Igrale smo karte prvo same, pa onda sa Adnanom. Slučajno sam listala Oslobođenje i otkrila da je Elmi iz mog razreda umrla (ili poginula) mama. Užasno sam se osjećala. Doručak: hljeb, eurokrem i čaj. Ručak:makaroni, kupus i riba iz konzerve. Večera:hljeb, eurokrem i čaj. Struje i vode nema.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)