Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, March 26, 2011

Dnevnik Nedjelja, 18.04.1993.

Danas smo bili vani i Elvir mi je rekao da se sviđam njegovom prijatelju Rusmiru. Jako je fin, ali je priglup. Ja sam morala da idem kući, ali je Rusmir insistirao da me otprati. Kada smo bili pred haustorom, naišli su Itet i tetka Lela. Da sam samo mogla u zemlju da propadnem! Došlo mi je da se ubijem! Požurila sam kući (mi sada živimo u čika Mladenovom stanu). Ruke i noge su mi se tresle. Zar su morali baš tada da prođu? Na moju nesreću, mami sam rekla da su Itet i tetka Lela došli kući. Mama je otišla kod njih i ubrzo se vratila-ljuta kao puška!  Rekla je da želi da razgovara sa mnom. Ja sam joj rekla da mi Rusmir nije dečko i da nemam dečka, ali mi nije vjerovala. Da imam dečka, to bih joj zaista rekla!
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)