Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Monday, March 14, 2011

Dnevnik Nedjelja, 27.09.1992.

Danas me je uhvatila prava nostalgija. Tako čeznem za onim prošlim danima kada sam se igrala sa drugaricama. Merisa me podsjeća na Jovanu, a Sanela na Tatjanu. Joj, Bože! Sve zamišljam kako će proći ulicom neka od mojih drugarica, a ja ću joj poletjeti u zagrljaj. Kako bih se obradovala! Kako bi to bilo predivno! Kada legnem zamišljam i maštam. Šta li je sada sa mamom? Uopće ne znam. Tako mi nedostaje! Nisam ni znala da će biti ovako teško. Svi mi ovdje pokušavaju pružiti ljubav, ali to nije ono pravo. Joj, Bože!
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)