Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Tuesday, March 15, 2011

Dnevnik Ponedjeljak, 16.11.1992.

Jutros sam sanjala užasan san. Sanjala sam da je mama bolesna i da umire. Prepala sam se i probudila, nisam više mogla zaspati. Tada je bilo oko pola šest. Jučer su otišli teta Ruža i svi iz čika Mladenovog stana. Pošto ide i čika Mladen, ostavio je nama ključeve da budemo u njegovom stanu dok se on ne vrati. Tata, Itet i čika Mladen su popisivali stvari, jer tata nije htio ući u stan dok sve stvari ne popiše koje su tu bile. Danas je počela škola.Imali smo prvi čas hemiju kod Fate, potom maternji kod Slavice. Kada smo se vraćale iz škole svratile smo u Mjesnu zajednicu. Rekli su nam da se možemo upisati u Palčiće! Danas je teti Jasni i daji Edi 22.godišnjica braka, pa smo ih išli posjetiti. Vrijeme: kišovito, oblačno. Raspoloženje: super. Ručak: riža sa krompirom i tunjevina iz lanč-paketa, supa.

No comments:

Post a Comment