Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Monday, March 14, 2011

Dnevnik Subota, 19.09.1992.

Kada sam se probudila, malo sam čitala knjigu, pa doručkovala peanut butter i majonezu (koju je jučer tetka Lela pravila). Izašla sam napolje. Pošto mi je mrsko da pišem, samo ću da javim da sam danas između sedam i pola osam otkrila da sam dobila menstruaciju. Uh, užas! Ništa me nije bolilo. Tetka Lela kaže da je još jutros primijetila, ali mi nije htjela reći, jer je mislila da znam. Eto, sada mi kažu da nisam više dijete, već djevojka. Ja mislim da si sve do 15-16-17. godine-dijete.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)