Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, March 12, 2011

Dnevnik Četvrtak, 06.08.1992.

Danas je Sanela pred haustor donijela jedno tigrasto-bijelo mačence. Mi smo ga okupali vodom i sapunom. Murat nam je rekao da se mačke ne smiju kupati. Jedva smo je osušili, jer je jadnica sva drhtala. Teta Fahra je pošla da baci ostatke neke konzerve. Kada je vidjela macu, odmah je to njoj dala. Murat je donio čak malo razmućenog mlijeka u prahu. Zavezali smo joj crvenu mašnicu. Ali avaj! Zbog psa, koji ju je htio rastrgati, morali smo je skloniti kod Anise i premjestiti joj kuću iz Sanelinog haustora.
Posted by at

No comments:

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)