Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Monday, March 7, 2011

Mladi pjesnici u opkoljenom Sarajevu:)

Sanjin je moj prijatelj iz gimnazije. Imao je 14 godina kada su mu ubijeni roditelji. Zbirka pjesama "Majci" nastala je većim dijelom u ratu, a štampana je 1997.godine. Obzirom da je na postu prostor za tekst ograničen, u vidu commenta ću priložiti jednu od pjesama - Grad izgubljenih duša.
Posted by at

1 comment:

  1. UnknownMarch 7, 2011 at 1:28 PM

    Grad izgubljenih duša

    Ja nisam tamo gdje bagremi mirišu
    Ja nisam tamo gdje cvijeće cvjeta
    Ja nisam,nisam tamo gdje ljudi žive

    Ja sam tamo gdje barut guši
    Tamo gdje se jad i čemer stisnu u duši
    Ja sam u gradu gdje mjesto cvijeća
    Kad snijeg okopni štrče mezari tuge i bola
    Ja sam tamo gdje ljudi umiru za šaku vatre
    Tamo gdje izgubljene duše lutaju
    Za vatrom,hljebom i vodom

    Ja sam u gradu ljudskih sjena
    I u kolijevci smrti, jecaja i tužnih uzdaha
    Ja sam u gradu izgubljenih duša
    I sjena što traže komadić hljeba suha
    Što lutaju gladni po smetljištu gradskom

    Tamo sam gdje ljudi stari i mladi
    Ostavljaju živote na vrelima gradskim
    Tamo gdje mjesto vode u kanistere krv teče
    Krv crvena i vrela, krv bosanska

    Ja sam tamo gdje smrt vreba
    Ali se prkosna Bosna još ne da
    Jer svaka umrla dječija duša majušna i sićušna
    Daje snagu,hrabrost i volju

    Ja sam tamo gdje oči majčinske uplakane
    I dječije zamagljene
    Sanjaju mir, život i pravdu
    Ja sam u gradu ljudskih sjena
    U gradu izgubljenih duša

    Sanjin Kodrić, 14.5 godina 28.03.1993.

    ReplyDelete

Subscribe to: Post Comments (Atom)