Imali smo samo dvanaest godina kada su prve granate počele padati na grad. Neki od nas su poslije rata dobili priliku da nastave školovanje i život u inostranstvu i sada su rasuti po drugim kontinentima, a strani jezici vremenom su im postali bliži od maternjeg. Drugi su ostali u Bosni, dobro se uklopili u tranziciju, iskoristivši nestabilna vremena za vlastitu promociju. Treći su se odali psihoaktivnim supstancama ili vjerskom fanatizmu, zaslijepljeni svojom novom ideologijom. Mali je broj onih koji pokušavaju ostati vjerni idealima svog odgoja, koji životare u nekom paralelnom svijetu između prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući dojam nesnalažljivih depresivaca (među njima je i autor bloga).
Pa ipak, svima nam je zajedničko iskustvo odrastanje u ratu koje je ostavilo memljiv prostor nenadoknadiv novcem, društvenim položajem ili akademskim zvanjem.
Mada ne bez osjećaja nelagode, odlučila sam podijeliti svoja intimna svjedočenja sa drugim ljudima - to je moj način da odam počast kako poginulim vršnjacima, tako i nama, slučajno preživjelim, u nadi da će mračni podrumi koje krijemo u sebi jednoga dana postati svjetliji i prozračniji.

Saturday, March 12, 2011

Dnevnik Utorak, 25.08.1992.

Danas, kada sam se probudila, tata je već bio otišao na posao. Čitala sam knjigu "10 000 milja pod morem" i došla do dvadeset drugog poglavlja. Doručkovala sam hljeb i eurokrem, pa izašla. Svađali smo se sa Sabinom B., jer iskorištava Merisu. Kada je došla Sanela otišli smo kod Merise da igramo monopola. Ja sam bila najbogatija:imala sam hotele na plavim poljima, dva svijetlosmeđa polja i još puno puno para. Morali smo tako zaključiti igru, jer se počelo užasno pucati. Gadno sam se prepala. Otišla sam kući, igrali smo karte. kada se smirilo, otišla sam kod Merise. Prepisivale smo lj.p. Malo smo izašle, ali smo se opet vratile u haustor koji se ubrzo napunio. Mary i ja smo pričale kako ćemo se ošišati "na ćasu". Fata nam je predlagala da to ne činimo, pogotovo ja, jer joj se strašno sviđa moj akosa.

No comments:

Post a Comment